Portal Zavidovicki.ba u narednim sedmicama i mjesecima odradit će seriju intervjua sa mladim i uspješnim Zavidovićanima a sve u cilju pružanja u medijski prostor jedne ljepše i pozitivnije strane našeg grada.
Tu seriju intervjua započinjemo sa mladim i talentovanim glumcem Irfanom Ribićem.
Irfan Ribić rođen je i odrastao u Zavidovićima, gdje je završio osnovno obrazovanje, a potom i Gimnaziju, društveni smjer. Njegov put ka scenskoj umjetnosti započinje 2014. godine kada je primljen na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, odsjek gluma. Diplomirao je predstavom „Slavna Florens“ pod mentorstvom uglednog profesora Admira Glamočaka, čime je potvrdio svoj glumački senzibilitet i ozbiljnu posvećenost profesiji.
Tokom karijere sarađivao je s nekim od najvažnijih pozorišnih kuća u zemlji – bio je vanjski saradnik Narodnog pozorišta Sarajevo i Kamernog teatra 55. Iza sebe ima bogat i raznovrstan scenski opus. Igrao je u predstavama domaćih i svjetskih klasika poput „August u okrugu Osage“, „Vještice iz Salema“, „Drugovi“, „Slavna Florens“, „Snijeg“, „Orestija“, „Taksimetar“ i „Tražim ulicu za svoje ime“, sarađujući s renomiranim rediteljima poput Admira Glamočaka, Dine Mustafića, Slobodana Unkovskog, Ajle Bešić i drugih.
Osim u pozorištu, Irfan Ribić ostvario je zapažene uloge i na malim i velikim ekranima. Publika ga pamti iz popularnih serija „Lud, zbunjen, normalan“, „Kotlina“, „Burek sa sirom“, „Na rubu pameti“, „Metropolitanci“ i „Frust“. Također se pojavljuje i u filmovima „Majkino zlato“, „Pun mjesec“, „Balkanika“ i „The Dark Knight“, potvrđujući svoju svestranost i sposobnost da se prilagodi različitim žanrovima i ulogama.
Njegova glumačka karijera svjedoči o autentičnom izrazu, stalnom razvoju i dubokoj povezanosti sa scenskom umjetnošću.
U razgovoru za portal Zavidovicki.ba Irfan Ribić je govorio o svojim početcima, trenutnom radu ali i o planovima za budućnost.
Za početak, možeš li nam reći počelo i kada si otkrio ljubav prema glumi?
Počelo je sve u rodnim Zavidovićima. Gdje se uvijek rado vraćam sa svim svojim projektima. Trudim se i danas, baš kao i tada zaljubljeni dječak u glumu i Dom kulture u Zavidovićima, vratiti se na mjesto početka. Znam da sam tada najispunjeniji, a moram biti do kraja iskren i reći kako je publika itekako pametna u pozorišnom smislu, ne možete im baš podvaliti. Veliko je to za tako malu sredinu i trebamo biti ponosni.
Dolaziš iz Zavidovića, malog grada, ali s velikim talentima. Koliko je to oblikovalo tvoj umjetnički put?
Znate kako kažu, teže je uspjeti ako si iz male sredine. Ima tu negdje istine, osjetio sam to i na svojoj koži, ali ne u svim situacijama. Moram priznati da je rad opet nešto što izađe na površinu. Ako si dovoljno vrijedan, posvećen, prepoznat će to ljudi na kojem god da si dijelu planete. Dolazimo do toga da je opet sve do nas samih.
Koja je bila tvoja prva uloga i kakvo iskustvo nosiš s tog početka?
Prva profesionalna uloga je bila u predstavi “Snijeg”, u režiji Dine Mustafića, i to ako posmatramo “izlazak” sa Akademije i početak profesionalnog puta. Uzmem li u obzir ogromnu ljubav prema ovom poslu još mnogo ranije, možemo govoriti i o ulogama, i to prvim, koje su nastale upravo u zavidovićkom Domu kulture. Dug je još put ispred mene, vjerujem da ću imati u životu “sve manje” tog slobodnog prostora. (smijeh)
Da li si više vezan za pozorište ili te više privlači filmska gluma? Zašto?
U protekle dvije godine zaista sam puno snimao. Tri velike regionalne serije, dva filma. Sve sam to gotovo upakovao u manje od dvije godine. Prethodno su bile saradnje sa Danisom Tanovićem, serije “Kotlina” i “Frust”, koja je nedavno imala premijeru u Italiji. Imam osjećaj da mi taj segment i u organizacijskom smislu puno više odgovara. Volim prije svega tu pripremu za filmski set, što je itekako drugačije od odlaska na probe u pozorište. Ne mogu reći da je proba u pozorištu “lakša”, ali sredstva i nas glumaca su znatno drugačija, stoga, ako baš moram odlučiti, uvijek više volim rad ispred kamere.
Postoji li uloga koja ti je bila posebno izazovna? Kako si joj pristupio?
U svemu pronalazim ono što je izazov, opravdanje, ili neki drugi detalj koji će me privući da uopšte prihvatim ulogu. Iako je moja karijera, kako volim reći, još uvijek na nekim počecima, nemam pravo da se žalim, jer gotovo da nije postojao mjesec dana u protekle tri godine u kojem nisam radio. Izlazio sam iz jednog projekta i nastavljao sa drugim. Tako smo prošle godine u Livnu snimali dugometražni film “Balkanika – Tamna strana”, ako opet moram izdvojiti, možda je to dosad bilo “najveće odricanje”. Mnogo vremena bilo je potrebno za pripremu, počevši od fizičkog izgleda, do jezika u filmu. Igrao sam cijeli film na arapskom jeziku, svaku repliku učio sa slušalicama u ušima. Divnu profesoricu arapskog jezika smo imali na setu, svaki izgovor replike je snimila audio, a onda jedno godinu dana je trajao moj proces učenja da bi sve izgledalo tečno, prirodno.
Ko su tvoji glumački uzori, domaći ili strani?
Nemam uzore, trudim se biti svoj i u ovom poslu dati sve što mogu. U srcu nosim ogromnu ljubav prema glumi, kada uđem u pozorište ili na filmski set, od tog trenutka ja kao da sam na drugoj planeti. Vjerujem da svaki čovjek posjeduje određenu kvalitetu, samo to treba prepoznati i usmjeriti se ka tome.
Kako se pripremaš za ulogu – imaš li neki poseban ritual ili tehniku?
Prije svega budem iskren prema sebi. Ma koliko to smiješno zvučalo, ali zaista slušam svoje srce i prvo sam sebi kažem da li se pronalazim u takvoj ulozi. Krenem od nečega što mi je u ponuđeno. Na osnovu toga i pronalazim model pripreme. Koji opet nije isti iz procesa u proces. Ono što je sigurno broj jedan jeste trening, preporučujem svakome na bilo koji način. Neko će trčati, neko ići u teretanu, ali fizička spremnost po meni je presudna za kvalitet procesa. Naročito posljednjih 10 dana pred premijeru u pozorištu, volim se buditi mnogo ranije.
Koliko ti je važna improvizacija u glumi i koliko ti prostora reditelji daju za to?
Improvizacija dolazi samo iz dobrog poznavanja materijala. Kako kažu još na Akademiji: zadatak na sceni je najvažniji. Tako da improvizacija može biti i dobra I poželjna, samo se uvijek držim toga ako je materijal “dovoljno u rukama”. Tada improvizacija otvori i neke nove puteve u kreiranju projekta.
Šta misliš o položaju mladih glumaca u BiH danas? Ima li dovoljno prilika?
Ako bih se požalio bar malo, mislim da bi bilo nepravedno. Prilika sigurno nedostaje, naročito za mlade glumce, s obzirom da smo još uvijek naviknuti u produkcijskom smislu na ono što je “sigurno”. Okrenemo li se samo prema komšijama u Srbiji, svjedok sam da tamo mlade kolege sve više dobijaju priliku za rad na glavnim ili bar drugim, trećim ulogama. Međutim, od septembra prošle godine, evo do danas, živio sam na relaciji Zagreb – Beograd – Sarajevo. Putovao sam i radio na tri regionalne serije, “Metropolitanci” u Hrvatskoj, “Državni službenik” u Srbiji i “Na rubu pameti” u Bosni i Hercegovini. Kada se okrenem i analiziram situaciju, nemam pravo da se žalim, nego nastavim dalje, jer opet sam svjestan šta posjedujem, ne krijem to, ali i cijenim.
Da li se danas u Bosni i Hercegovini može pristojno živjeti od glumačkog posla?
Ukoliko imate priliku da snimate dodatno, rekao bih da možete bez problema. Ako se oslonite na ono što je pozorište, budžet, ne bih baš rekao da ćete se usrećiti. Iako je to s jedne strane sigurnost, u obliku plate, vjerujem da je mogućnosti mnogo više izvan “okvira budžeta”. Put je mnogo teži, audicije, snimaš svakodnevno castinge, više “fuliš” nego što prođeš, tako sam bar za sebe imao osjećaj. A onda se desi period, kao u ove protekle tri godine, kada sam gotovo svaki casting, audiciju, prošao i na kraju bio dio tih projekata.
Da li se planiraš zadržati u Bosni i Hercegovini ili imaš ambiciju graditi karijeru i van granica?
Već sam počeo “bježati” van granica. Ne govorim o nekom “preseljenju” to je bar za sada nemoguća misija. Porodica mi je trenutno tu, živim u Sarajevu, ali koristit ću svaku priliku da napredujem u svom poslu. Smiješno nekada zvuči, pogotovo u našim krugovima, kada kažeš guram do Hollywooda, jer sve se to opet svodi: “ma šta će on.” Ja koliko vjerujem u tu tezu, toliko i uporedo radim na tome. Koliko snova, duplo više rada, pa ćemo vjerujem razgovarati i sa nekih drugih strana svijeta. (smijeh)
Na čemu trenutno radiš ili šta publika može uskoro očekivati od tebe?
Dugo sam, ja bih rekao u petoj brzini, nisam stao od septembra prošle godine i jedva čekam godišnji odmor. Trenutno završavam obaveze prema svom matičnom pozorištu, s obzirom da se sezona završava u julu, imam još nekoliko predstava do kraja sezone i uz to premijer nove predstave u Narodnom pozorištu, u režiji Ive Milošević – “Na slovo F”.
Međutim, koristim ovu priliku da otkrijem jednu ekskluzivnu vijest, a to je novi autorski projekat, s kojim misiju počinjem upravo iz Zavidovića. Velike pripreme za premijeru u augustu su u toku. Već sam sa ekipom obišao prostorije našeg Doma kulture, početkom mjeseca augusta dolazimo na posljednje probe i zvaničnu premijeru koja je zakazana za 13. i 14. augusta. Riječ je o autorskom projektu kolege Davora Golubovića i mene pod nazivom “Hoću kući”. Rekao bih jedna savremena, duhovita i potrebna predstava, u današnjem užurbanom svijetu. Siguran sam da će publika gledati nešto potpuno novo, sa mnogo scenskih efekata i muzike uživo. Ovim putem bih se zahvalio našem partneru Volvo cars Sarajevo, koji su od samog početka prepoznali ideju o našem velikom projektu, kojeg planiramo igrati širom regiona već od septembra ove godine. Potvrdili smo datume za nekoliko gradova, prije svega u Hercegovini, nakon čega misiju nastavljamo prema tuzlanskoj i zeničkoj regiji, za početak.
Još jedna mala ekskluziva, u sklopu premijere u saradnji sa našim partnerima organizovat ćemo izložbu automobila, tako da ćemo imati priliku na cestama u Zavidovićima vidjeti nekoliko najnovijih modela Volvo vozila.
Šta bi poručio mladim ljudima iz manjih sredina koji sanjaju velike snove poput tebe?
Nema veze iz koje sredine dolazite, važno je da sanjate i mnogo radite. Sve je moguće i sve možete dostići. Kada sebi to kažete svako jutro, a pri tome radite mnogo da biste ostvarili svaki svoj cilj, rezultat će zasigurno doći. U to nema sumnje, možda će biti prepreka, sve je to dio i života i vaše borbe, ali samo se treba vratiti na početak. Šta zaista želimo, koliko istinski to želimo? Sredina iz koje dolazimo, nekoga će možda “pogurati”, dati neke olakšice, ali možda s druge strane upravo i u vama (kao što sam kod sebe prepoznao) proradi inat, i upravo iz toga dokažeš da nema veze odakle dolaziš. Ono što posjeduješ vrijedi bilo gdje.
Od srca veliki pozdrav čitaocima vašeg portala, vjerujem da ćemo zajedno uživati u predstavi narednog mjeseca, ja vam obećavam dvije noći vrhunske zabave i smijeha.
